-2.png)
Dala sam otkaz u Zagrebu i preselila u Split
- Ines Basic
- 4. kol
- 3 min čitanja
Imala sam siguran posao. Doduše siguran je poprilično jaka riječ u ovom slučaju. Na toj poziciji su se zaposlenice mijenjale brže nego godišnja doba. Ajmo ovako, imala sam ugovor na neodređeno i solidnu plaću za zagrebačko područje. Međutim, nešto u meni je govorilo da tu, na tome mjestu, a čak i u Zagrebu nemam baš više što tražiti. Pogotovo jer su moje ambicije živjeti više nego samo od mjeseca do mjeseca. Rođena sam Purgerica i volim Zagreb cijelim svojim bićem, ali želja da se maknem i udahnem svježiji zrak je u meni gorila već neko vrijeme. U Zagrebu sam karijerno dosegla plafon. Možda čak ne karijerno koliko financijski, jer su u Zagrebu plaće poprilično ograničene.
U travnju 2026. sam odradila Igru Chefova, ušla u top 10 i sudjelovala u finalu kao podrška finalistu Bartolu. Malo je reći da mi je drago što sam prešla sve svoje strahove i unatoč njima rekla si: "Prijaviti ću se." Sudjelovanje mi je donijelo samopouzdanje i potvrdu smjera u kojem se želim kretati, a to je definitivno smjer privatnog chefa. Po završetku snimanja vratila sam se na posao i ta monotonija me krenula ubijati. Čula sam nešto o tim misterioznim sezonskim poslovima kuhanja na jahtama i shvatila da je sezona na vratima pa brže bolje krenula istraživati kako se u to ubaciti. Imala sam slijepu vjeru da ću pronaći posao iako službenog iskustva u toj branši nisam imala. Upicanila sam CV, ubacila slike hrane, napravila mini food portfolio i počela slati prijave lijevo, desno, gore i dolje. Bez ikakvih očekivanja, ali sa snažnim uvjerenjem da uskoro selim iz Zagreba. Počeli su me zvati povratno. Jedan, pa drugi pa treći kapetan. Na kraju sam se našla u situaciji da mogu birati na koju jahtu ću otići.
Napravila sam groznu stvar. Dogovorila sam novi posao, sa puno puno kraćim otkaznim rokom od onog koji mi je pisao u ugovoru. Točnije, rekla sam da odlazim tri dana prije nego što sam trebala početi na novom poslu kao privatna kuharica na jahti. Nadala sam se da će tadašnji šef razumijeti jer se ionako nismo baš nalazili poslovno. Nije to baš najbolje primio na prvu, ali nakon dvadesetak minuta bijesnog hodanja po uredima je zaključio da nema smisla zagorčavati život niti sebi niti meni i rekao mi je da mogu ići za tri dana. Potpisali smo sporazumni i to je bilo to. Organizirala sam prijatelja da mi čuva miceka dok sam na sezoni, spakirala dvije torbe i put pod noge za marinu Lav u Splitu.
Svibanj je bio lagani uvod u sve što me čeka kroz sezonu. Spremanje jahte, organizacija kuhinje, popisivanje namirnica i smišljanje menija prema preferencama gostiju. Jedna krucijalna činjenica me u glavi malo kočila. Ja sam vegetarijanka od rođenja koja je do tog trenutka imala malo do skoro ništa doticaja s pripremom, a posljedično i konzumacijom mesa, a pogotovo ribe. Spustila sam roletu preko tog dijela mozga i rekla si stisni zube, ti to možeš! Gori od tebe su uspjeli u ovome, zašto ne bi i ti? Želja za pripremom slasnih obroka je bila jača od straha i nesigurnosti. Strah je velika kočnica u životu i veliki je uspjeh naučiti kako se sa strahom nositi i unatoč njemu, djelovati. Čekanje na chartere se bližilo kraju jer je sezona ušla u puni zamah. Lipanj i srpanj su prošli u plovidbi po Jadranu. Hvar, Brač, Korčula, Lastovo, Vis. Ajme kakve ljepote sam iz svoje kuhinje gledala. Monotoniju koju sam osjećala u Zagrebu je zamijenio ubitačan tempo kuhanja za do 14 ljudi i to doručak, ručak i večera. Obožavam taj tempo. Izgubiti se u sjeckanju luka dok se tlo pod nogama ljulja u ritmu valova Jadrana. Izbacivati jela koja sam smislila na licu mjesta i skupljati prazne, skoro polizane tanjure izvor je jednog neopisivog zadovoljstva. Biti solo chef na jahti nije lak posao i nosi sa sobom posljedice. Oštečeni dlanovi i prsti, teške noge i kronični umor samo su neke od posljedica, ali svaki chef koji provodi po 16 sati u kuhinji će se ovome samo slatko nasmijati jer vjerojatno nisam iskusila niti 50% onoga što profesionalni chefovi doživljavaju svaki dan.
Sezona još traje, a ja sam tek sada našla nekoliko trenutaka, između brodova, za napisati ovaj blog post. Svakim danom sve jasnije vidim smjer i putanju kojom idem i mogu reći da mi je srce puno. Po putu sam našla partnera s kojim je sve lakše i s kojim dijelim viziju i planove budućnosti. Ako ćete išta uzeti iz ovog teksta, nadam se da će to biti hrabrost i luda vjera u sebe i svoje sposobnosti. Ono što me uvijek iznova vrati u sigurnost kada počnem osjećati sumnju i strah je činjenica da sam se uvijek dočekala na nogama. Nikada nisam išla unazad već unaprijed i to s dobre na još bolju i bolje plaćenu poziciju.
Život nije linearna crta i ono što radimo danas ne definira naš cjelokupni život. Vlasnici smo svoje sudbine, a sreća zaista prati hrabre.